Priča o Enesu Čelosmanoviću i Radomiru Lakiću nosi težinu neispričanih istina koje se kriju iza ratnih strahota u Bosni i Hercegovini. Enes Čelosmanović, rođen u Brčkom 1953. godine, suočio se s najgorim trenucima svog života 1992. godine, kada je rat zahvatio njegov rodni grad. Unatoč opasnostima, njegova porodica nije imala nameru napustiti Brčko, smatrajući da nikome nisu učinili ništa loše te da nemaju razloga za strah. Nažalost, te nade su ubrzo nestale.
Kada su napetosti eskalirale, Enesova porodica se povukla u podrum svoje zgrade. Rat je brzo stigao i do njihovog praga, a Enesov prvi sused ih je izdao, zarobivši Enesa, njegovog oca i druge nevine ljude, uključujući dijete od dvije godine. Zarobljenici su bili smješteni u zgradu bivšeg JNA garnizona, gdje su ih razdvojili po nacionalnosti, a muškarce i žene razdvojili. Zatim su ih prebacili u razne logore, a Enes je sa grupom od 95 ljudi završio u sportskoj dvorani „Partizan“, mjestu koje je nekada koristio za treninge, a sada je postalo simbol njegovog zatočeništva.
U dvorani su zatvorenici prolazili kroz nezamislive muke. Jedan od mučitelja, čovjek sa četiri noža, prijetio im je da će na Đurđevo imati „200 glava na svom nožu“. No, upravo u tim najtežim trenucima, sudbina je uzela neočekivan obrat. Tri srpska vojnika ušla su u prostoriju i, suprotno zločinačkim planovima, odlučili da spase živote zatočenika. Među njima je bio i Radomir Lakić, čovjek kojeg Enes danas zove „bosanskim Oskarom Šindlerom“. Zahvaljujući njegovom hrabrom stavu, Enes i još 28 ljudi su tog dana pošteđeni sigurne smrti. Autobus koji je dovezen prema Lakićevom naređenju odvezao ih je do Bijeljine, odakle je Enes uspio pobjeći prema Tuzli, a zatim, uz pomoć prijatelja, preći u Hrvatsku.
Godinama kasnije, Enesova jedina želja bila je da pronađe čovjeka koji mu je spasio život. Ta želja ispunjena je tek šesnaest godina kasnije, uz pomoć hrvatskog voditelja Denisa Latina, kada su se Enes i Radomir ponovno sreli u popularnoj emisiji „Latinica“. Njihov dirljiv susret odigrao se u Brčkom, samo stotinak metara od mjesta gdje je Enes bio zatočen.
Radomir Lakić, u vrijeme rata pripadnik Srpskog policijskog odreda iz Ugljevika, nije spasio samo Enesa. Njegova hrabrost omogućila je spas još sedamdeset nevinih ljudi, među kojima su bili civili različitih nacionalnosti. Nažalost, uprkos herojskim podvizima, Radomir je kasnije bio suočen s prijetnjama i morao je promijeniti životne navike kako bi sačuvao svoju sigurnost.
Enes je godinama pokušavao da se istina o zločinima u Brčkom i herojstvu Radomira Lakića iznese na vidjelo, ali su ga sudske vlasti i društvo često ignorisali. Čak je naišao na podsmeh kada je predložio da se herojima poput Radomira oda priznanje. Najveća ironija je spomenik srpskim oslobodiocima u Brčkom, koji se danas ponosno izdiže u centru grada, dok su istinske žrtve i heroji zaboravljeni.
Priča Enesa Čelosmanovića i Radomira Lakića podsjeća nas na snagu ljudske solidarnosti, čak i u najmračnijim trenucima. Ona je svjedočanstvo o hrabrosti, empatiji i ljudskosti, koja se probija kroz slojeve ratnih zločina i okrutnosti. U svijetu gdje su zločinci često veličani, a heroji marginalizovani, važno je da ovakve priče izađu na vidjelo, jer nas podsjećaju na to koliko je važno stati na stranu pravde, čak i kada je to najteže.
