U periodu kada je Ante Marković preuzeo poziciju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) 1989. godine, Jugoslavija se suočavala s ozbiljnim ekonomskim problemima. Inflacija je dostigla jedan od najviših nivoa u svijetu, a produktivnost je bila na najnižoj tački. Ekonomska situacija je bila gotovo neodrživa, a stanovništvo je trpilo posljedice drastičnog pada standarda. Kako bi se izvukla iz krize, Jugoslavija je morala preduzeti ozbiljne reforme.
U sklopu svojih mjera, Markovićev tim predložio je niz reformi koje su uključivale liberalizaciju tržišta novca, kapitala i radne snage. Ove mjere bile su ključne za pokušaj oživljavanja posrnule jugoslovenske ekonomije. Liberalizacija uvoza, koja je omogućila slobodan pristup gotovo 90 posto uvoza, bila je jedan od prvih poteza ka tržišnoj ekonomiji. Također, Jugoslavija je pokušala uspostaviti kontrolu nad deviznim tržištem i stabilizovati inflaciju, koja je bila na nivou hiperinflacije.
Međutim, kako bi proveo ove reforme, Marković je shvatio da Jugoslaviji nedostaje međunarodna finansijska podrška. Obratio se Sjedinjenim Američkim Državama i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) za pomoć. MMF je postavio nekoliko uvjeta kako bi Jugoslavija mogla dobiti finansijsku podršku. Ti uvjeti su uključivali suzbijanje inflacije, strukturno prilagođavanje ekonomije, smanjenje javne potrošnje, održavanje stabilnog kursa dinara i realnih kamatnih stopa. Ove mjere su bile standardne za MMF u tadašnjoj globalnoj ekonomskoj politici, no njihova implementacija u Jugoslaviji predstavljala je veliki izazov.
Markovićeve reforme počele su davati prve rezultate, pa se on 18. decembra 1989. godine obratio Saveznoj skupštini Jugoslavije sa konkretnim prijedlozima za unapređenje ekonomske situacije i socijalne politike. Njegovi prijedlozi uključivali su 100 miliona dolara u federalnom budžetu za podršku nezaposlenim radnicima, stvaranje novih radnih mjesta, te prekvalifikaciju i dokvalifikaciju radne snage. Također, izdvojeno je 50 miliona dolara za program socijalne zaštite, kako bi se pomoglo najugroženijim slojevima društva.
Marković je procijenio da će za potpunu realizaciju ovih mjera biti potrebno između četiri i pet godina. Njegov plan bio je ambiciozan, no svjestan je bio da su političke tenzije unutar Jugoslavije, posebno nacionalistički pokreti koji su jačali u različitim republikama, značajna prepreka. Pozvao je političare da se odreknu nacionalizma i umjesto toga ulože energiju u ekonomski razvoj, podsjećajući ih na to kako su se nekadašnji neprijatelji u Evropi, nakon ratova, okrenuli ekonomskom napretku.
Marković je evocirao sjećanja na zajedničku borbu Jugoslovena u Drugom svjetskom ratu, gdje su se različite etničke skupine udružile u borbi za preživljavanje i slobodu. On je upozorio da bi vraćanje točka historije unazad, što bi se moglo desiti zbog nacionalističkih tenzija, dovelo do siromaštva i društvene regresije.
Do marta 1990. godine, reforme su počele davati rezultate. Oko 292.000 privatnih preduzeća bilo je osnovano, a sivo devizno tržište – koje je bilo neformalno tržište gdje su građani prodavali i kupovali devize – bilo je ukinuto. Dinar je denomiran u odnosu 10.000:1, što je dovelo do suzbijanja inflacije i stabilizacije domaće valute. Osim toga, uvedena je konvertibilnost dinara s njemačkom markom po kursu 7:1, što je Jugoslaviji omogućilo povoljnije trgovinske odnose sa inostranstvom. Samo u prve tri sedmice nakon uvođenja tih mjera, devizne rezerve SFRJ narasle su za 800 miliona dolara.
Iako su ove reforme donijele privremenu stabilizaciju, politička situacija u Jugoslaviji je nastavila da se pogoršava. Nacionalističke tenzije su rasle, što je na kraju dovelo do raspada zemlje i ratova na njenom prostoru. Ipak, Markovićeve ekonomske reforme ostaju kao primjer pokušaja modernizacije i stabilizacije u teškim okolnostima.
