Današnji članak je jedna veoma zanimljiva priča o Dušanu Raduloviću, Srbinu iz sela Raljaš, koji je svojim herojskim činom postao popularan jer je spasio Dragana Iveljića, Hrvata, zajedno sa njegovom porodicom i još nekoliko hrvatskih porodica. Ova je priča je izuzetno dirljiva i potresno, ali u tumultuoznim vremenima kada je vladao rat u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine, kada su mržnja i sukobi preovladavali, Dušan je ipak pokazao svoju hrabrost i humanost. Njegov čin solidarnosti i empatije ostali su snažan podsjetnik na ljudskost u vremenima nepravde i sukoba, a ova priča prepričava se i dan danas.
Krvavi događaji u selima Rašljani i Briševo, koja se nalaze u blizini Ljubije, počeli su 23. jula 1992. godine, kada je vojska ušla u ta područja, a nevini civili postali mete brutalnih napada. Selo Raljaš, koje je prije rata brojalo oko 600 stanovnika, većinom Hrvata, našlo se pod opsadom, a civili su bili izloženi zastrašujućim zločinima. Ipak, usred tog haosa, Dušan Radulović i njegova supruga Terezija otvorili su vrata svoje kuće, pretvorivši je u sigurno utočište za ljude koji su tražili spas.
Dragan Iveljić, tada osmogodišnji dječak, sa svojom porodicom uspio je preživjeti tri dana skriven na tavanu Dušanove kuće, zajedno sa dvadesetak drugih susjeda, većinom žena, djece i staraca. Dragan se prisjeća kako su vojnici tog jula počeli obilaziti selo, uzimajući hranu i stoku, dok su civili bili bespomoćni. Brutalni zločini u susjednom Briševu, gdje je ubijeno 68 Hrvata, odjeknuli su selom, ali u tom trenutku mještani Raljaša nisu bili svjesni užasa koji se odvijao u njihovoj blizini.
Milenko Radulović, prijatelj Draganovog starijeg brata, odigrao je ključnu ulogu u njihovom spašavanju. On je, nakon što je čuo da će porodica Iveljić biti ubijena, ušao u njihovo dvorište i hitno ih odveo kod Dušana, gdje su se pridružili ostalim komšijama koji su već bili tamo skriveni. Dragan se sjeća trenutka kada su stigli kod Dušana, gdje su se djeca počela igrati, ali ubrzo su shvatili ozbiljnost situacije kada je Dušan rekao: “Dajte ljudi, nemojte da se igramo, hajmo na tavan.”
Tavan kuće Radulovićevih postao je utočište za tridesetak ljudi. Tri dana, bez znanja drugih, skrivali su se tamo, jedući, spavajući i nadajući se da će preživjeti. Uprkos nevjerovatnim gubicima koje je doživio, uključujući smrt sina jedinca, Dušan nije dozvolio da ga bol savlada, te je nastavio štititi svoje komšije. Njegov sin Zoran je ubijen dok je obilazio komšije, a samo nekoliko dana ranije, u Hambarinama, ubijen je i zet Radulovića. Ipak, Dušan nije pokazao znakove mržnje ili želju za osvetom prema onima koje je štitio.
Dragan Iveljić, sada odrasla osoba, nikada nije zaboravio taj događaj iz djetinjstva. Godinama je nosio u sebi tešku tajnu i trauma, ali je odlučio da javno progovori kako bi skinuo ljagu sa imena svog komšije Dušana Radulovića, koji je kasnije neopravdano optužen za ubistvo dvoje komšija. Dragan svjedoči o istinskoj veličini Dušanovog karaktera, govoreći da je Radulović bio čovjek koji je, uprkos strašnim gubicima, ostao dosljedan svojoj ljudskosti i čovječnosti, spašavajući živote svojih komšija Hrvata.
Ova priča, nastala u okviru projekta “Living Together”, koji su realizovali Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari, a podržan od strane Evropske unije, služi kao podsjetnik na nevjerovatnu snagu ljudske solidarnosti i hrabrosti, čak i u najtežim trenucima. Dušan Radulović ostaje primjer čovjeka koji je, usprkos užasima rata, stavio svoju humanost ispred svih podjela, spašavajući svoje komšije od sigurne smrti.
