Priče poput ove o Lazovu biku i ljudskosti koja se pojavila usred ratnog haosa u Bosni i Hercegovini, često ostaju neispričane, ali njihova poruka nadilazi političke i etničke podjele koje su obilježile to vrijeme. Rat, sa svim svojim nedaćama i strahotama, često donosi najbolje i najgore u ljudima, ali ovakvi primjeri pokazuju da su neki uspjeli zadržati moralni kompas i humanost uprkos beznađu i nepravdama koje su ih okruživale.
Na početku sukoba, Lazo, Srbin iz malog mjesta kod Čelića, bio je prisiljen prodati svoja dva bika kako bi preživio. U to vrijeme, ratni vihor je već bio zahvatio cijelu zemlju, a ekonomska situacija se brzo pogoršavala. Nema sumnje da je prodaja bikova bila pitanje egzistencije za Lazoa, ali i odraz bespomoćnosti u vremenu kada je opstanak zavisio o sposobnosti snalaženja u ratnim okolnostima. S druge strane, Bošnjak koji je odlučio kupiti bikove, iako u trenutku nije imao dovoljno novca da plati punu cijenu, dao je riječ da će Lazou isplatiti ostatak kada bude mogao.
U tom trenutku, Lazo je bio prisiljen prihvatiti ponudu, iako je to značilo dobiti samo petinu stvarne vrijednosti bikova. U ratnom periodu, povjerenje je bilo gotovo nemoguće. Međusobne sumnje i nepovjerenje su bile dominantne sile, pogotovo između ljudi različitih nacionalnosti i vjera. No, Lazo nije imao izbora, jer rat ne daje mnogo prilika za oklijevanje ili pregovaranje. Njegova misao, “daj šta daš”, bila je odraz trenutne situacije, ali vjerojatno i gubitka nade da će ikada vidjeti preostali novac.
Ipak, rat nije zauvijek. Nakon završetka sukoba, kada se zemlja polako počela oporavljati od užasa i razaranja, nepredviđeni posjetitelj pojavio se na Lazovim vratima. Bio je to isti čovjek, Bošnjak, koji je prije mnogo godina kupio bikove od Lazoa. Dolazak tog čovjeka, s novcem koji je obećao isplatiti Lazou, simbol je ljudske časti i poštovanja obećanja čak i u najtežim okolnostima.
U vremenu nakon rata, kada su ljudi često bili usmjereni samo na vlastite gubitke i patnje, ovakav čin vraćanja duga pokazuje kako postoje pojedinci koji ne zaboravljaju svoju odgovornost prema drugima. Rat može uništiti mnogo toga, ali etika i moral onih koji su duboko ukorijenjeni u svoje principe mogu preživjeti i nadživjeti takve okolnosti.
Lazovo iznenađenje i ganutost kada je primio novac govore o moći neočekivane dobrote. Možda je već zaboravio na dogovor, možda je prestao vjerovati da će ikada dobiti preostali iznos, ali taj trenutak mu je vratio vjeru u ljude. Na kraju, ovo nije priča samo o novcu, već o tome kako su ljudi, bez obzira na rat, bili sposobni za čast i poštenje. Čovjek koji je platio Lazou sve do posljednje marke mogao je lako zaboraviti na dug, izgovarajući se nedaćama rata, ali nije to učinio. Njegovo ponašanje je, u suštini, odraz istinskih ljudskih vrijednosti – onih koje nas povezuju i u najtežim trenucima.
Ova priča o Lazou i njegovom kupcu nije samo anegdota o transakciji ili dugovanju. Ona je mnogo više od toga. Ona simbolizira kako pojedinci, uprkos opasnostima i predrasudama, mogu ostati odani univerzalnim principima poštenja i moralnosti. Rat je često bio izgovor za neljudskost, ali u ovom slučaju, to je bio test karaktera koji je ovaj Bošnjak prošao s uzornim poštovanjem.
Pored toga, priča ističe važnost ljudskosti koja nadilazi nacionalne i vjerske barijere. U vremenu kada su mješoviti brakovi i prijateljstva između ljudi različitih etničkih skupina bila pod velikim pritiskom, ovaj čin solidarnosti i poštovanja podsjeća nas da dobrota i ljudskost nemaju granice. Vremena rata i mržnje možda su razdvojila mnoge ljude, ali priče poput ove pokazuju kako je moguće obnoviti i izgraditi mostove povjerenja i međusobnog poštovanja.
Na kraju, ova priča je lekcija svima nama. Ona nas podsjeća da su naša djela i riječi ono po čemu će nas pamtiti, ne nacionalna ili vjerska pripadnost. U najtežim trenucima, ono što nas čini ljudima je sposobnost da ostanemo vjerni svojim moralnim principima i da pomažemo jedni drugima, bez obzira na sve. Bitno je da si čovjek, jer vrijeme, bez obzira na sve, uvijek pokaže ko je istinski čovjek.
