Nedavno deklasificirani dokumenti CIA-e iz 1995. godine otkrili su značajne detalje o strategijama i ciljevima Slobodana Miloševića u periodu nakon vojnih poraza Srba u Hrvatskoj, kao i o procjenama američkih obavještajnih službi o mogućim ofanzivama Hrvatske vojske (HV) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) na položaje Vojske Republike Srpske (VRS). Ovi dokumenti pružaju uvid u složene političke i vojne procese koji su oblikovali kraj rata u Bosni i Hercegovini, uključujući ključne odluke Miloševića i reakcije međunarodnih aktera.
Miloševićevi strateški ciljevi nakon poraza krajiških Srba
Nakon vojnog poraza krajiških Srba u Hrvatskoj, Milošević je, prema dokumentima, ostao odlučan u traženju sporazumnog rješenja sukoba, a njegov glavni cilj bio je ukidanje UN-ovih sankcija. Ove sankcije su ozbiljno ugrožavale ne samo srbijansku ekonomiju nego i stabilnost njegovog režima. Milošević je vjerovao da bi pregovori mogli poslužiti za legitimizaciju srpskih teritorijalnih dobitaka u Bosni i Hercegovini, ali i u istočnom dijelu Hrvatske, posebno u sektoru Istok, gdje je bio zainteresiran za očuvanje kontrole nad područjem oko Vukovara.
Miloševićeva strategija se zasnivala na konsolidaciji političke kontrole nad teritorijima koje je smatrao ključnim za opstanak „kompaktnije velike Srbije“. Odluka da ne brani krajiške Srbe, što je izazvalo oštre kritike lidera Krajine i bosanskih Srba, ukazivala je na njegovu namjeru da prioritizira dijelove Bosne i Hrvatske koje je smatrao strateški važnim za budućnost Srbije. Milošević je, prema američkim obavještajnim podacima, bio spreman prepustiti veći dio okupiranih teritorija u Hrvatskoj u zamjenu za kontrolu nad posavskim koridorom, vitalnim za povezivanje Srbije sa zapadnom Bosnom.
Kontrola nad izbjeglicama i unutrašnje političke borbe
Jedan od ključnih izazova za Miloševića bio je rješavanje problema velikog broja nezadovoljnih srpskih izbjeglica, koji su napustili svoje domove nakon vojnog poraza u Krajini. CIA-in izvještaj iz tog perioda otkriva da je Milošević uspio relativno brzo smjestiti izbjeglice u dijelovima Vojvodine, južne Srbije i Kosova. Međutim, Beograd je bio zatvoren za veći priliv izbjeglica, a režim je prijetio slanjem vojno sposobnih muškaraca na front u Bosni kao oblik zastrašivanja.
Milošević je također iskoristio vojni poraz krajinskih Srba kao priliku za eliminaciju svojih ključnih političkih protivnika, posebno Radovana Karadžića, kojeg je optuživao za odbijanje mirovnih planova, čime je, prema njegovom mišljenju, omogućeno Hrvatskoj da vojno porazi krajinske Srbe. Ojačavši svoju kontrolu nad sigurnosnim službama, medijima i vojnom hijerarhijom, Milošević je učvrstio svoju vlast u Beogradu i ublažio potencijalne unutrašnje prijetnje.
Priprema za mirovne pregovore
CIA-in dokument ukazuje da je Milošević bio spreman prilagoditi se američkoj mirovnoj inicijativi, posebno ako bi to značilo ukidanje sankcija. On je vjerovao da bi Ratko Mladić bio otvoreniji za pregovore nego Karadžić, poznat po svom tvrdokornom stavu. Iako je poraz krajinskih Srba imao negativan utjecaj na moral bosanskih Srba, Milošević je bio svjestan da Mladić ne bi mogao nastaviti rat niskog intenziteta bez dodatne podrške iz Beograda.
Dokument također sugerira da je Milošević razmatrao mogućnost pregovora o statusu Srba u istočnom dijelu Hrvatske, ali i mogućnost odgode implementacije bilo kakvog dogovora kako bi kupio vrijeme za konsolidaciju svojih pozicija.
Potencijalna vojna intervencija Jugoslavije
Jedan od najvažnijih aspekata Miloševićeve strategije, kako je otkriveno u CIA-inim dokumentima, odnosi se na mogućnost vojne intervencije Jugoslavenske armije (VJ) u slučaju napada Hrvatske vojske na južnu Hercegovinu. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović, na sastanku s američkim diplomatama 10. augusta 1995. godine, naglasio je da bi snage VJ, stacionirane u Crnoj Gori, mogle intervenirati kako bi zaustavile napade na područje blizu Trebinja. Bulatović je upozorio da bi takvi napadi mogli izazvati masovni priliv izbjeglica u Crnu Goru, što bi destabiliziralo ovu malu republiku.
CIA je procijenila da bi Milošević mogao narediti vojnu intervenciju ako bi hrvatske ili snage Armije BiH zaprijetile ključnim teritorijima pod kontrolom VRS, poput Banja Luke ili posavskog koridora. Beograd je bio oprezan u vezi s direktnim vojnim angažmanom, ali deklasificirani dokumenti ukazuju na spremnost Miloševića da zaštiti vitalne interese Srbije ako bi došlo do ozbiljne prijetnje.
Zaključak
Deklificirani CIA-ini dokumenti pružaju uvid u kompleksnu strategiju koju je Milošević primjenjivao tokom posljednjih mjeseci rata u Bosni i Hercegovini. Njegovi ciljevi, usmjereni na ukidanje sankcija i konsolidaciju teritorija, bili su ključni za opstanak njegovog režima. Uprkos vojnim porazima, Milošević je nastavio igrati ključnu ulogu u oblikovanju političke stvarnosti na Balkanu, koristeći diplomatske pregovore i prijetnje vojnom intervencijom kako bi očuvao srpske interese u regiji.
