Beograđanka Ivana Joksić (32) prije šest godina stavljena je na listu čekanja za transplantaciju jetre prvenstveno zbog snažne težnje da postane majka, sna koji bi bez uspješno obavljene transplantacije bio nedostižan.
U bliskoj budućnosti Ivanine će se težnje ostvariti jer će ustrajati kroz cijeli život na lijekovima, praćen strahovima i tjeskobama. Unatoč nebrojenim suzama i boli koja je proživjela, trenutno je u sedmom mjesecu trudnoće. Rodi li kćer, s ponosom izjavljuje da će joj dati ime Sofia, u čast tragično preminule petnaestogodišnjakinje koja je 2018. Ivani nesebično darovala svoju jetru.
Ivana je do prije pet godina imala sporadične probleme s jetrom, no tek u ljeto 2018. dobila je zamjetno žutilo.
Onog trenutka kada sam primijetio drastičnu promjenu u tenu, poprimio potpunu nijansu žute boje, shvatio sam ozbiljnost svog stanja. Jetreni parametri bili su daleko od normalnih, što me navelo da potražim liječničku pomoć u Sveučilišnom kliničkom centru Srbije (UKCS), s očekivanjem da ću dobiti odgovarajuće liječenje. Nisam ni slutio da ću se uskoro naći na listi čekanja za transplantaciju organa. Liječnik u poliklinici se suzdržao od bilo kakvih informacija, samo je predložio dodatne pretrage, zbog čega sam morao potražiti drugo mišljenje u drugoj zdravstvenoj ustanovi. Tamo me liječnik iskreno obavijestio da je transplantacija nužna da bih vratila privid normalnog života i ispunila svoj san da jednog dana postanem majka. Ovo su prvi detalji koje je ispričala Ivana, koja je trenutno u sedmom mjesecu trudnoće.
U tijeku su potrebne pripreme za proces transplantacije.
U mjesecu kolovozu primljena je u bolnicu na liječenje.
Nakon što sam dosta vremena proveo u bolnici, podvrgavajući se raznim pretragama, moj liječnik još nije spomenuo mogućnost transplantacije. Međutim, kad sam jednog jutra pogledao svoj zdravstveni karton, primijetio sam da sam zakazan za brojne preglede koji se obično provode na osobama koje čekaju na transplantaciju jetre. Tada je moj liječnik saopštio tešku vijest i stavio me na prioritetnu listu čekanja. Činilo se da je moja jetra prošla kroz zabrinjavajuću promjenu, što vjerojatno ukazuje na prisutnost raka, što bi me nažalost diskvalificiralo od primanja novog organa.
Nakon višetjednih ispitivanja, Ivanino zdravlje se pogoršalo nakon izlaska iz bolnice.
Doživjevši intenzivnu vrstu virusa, bio sam nepokretan, preplavljen osjećajem nadolazeće nesvijesti. Unatoč svim naporima, skrivala sam tu mučnu stvarnost od svojih roditelja, tadašnjeg dečka, a sadašnjeg supruga, ali to je bila sveobuhvatna muka. Srećom, naš obiteljski liječnik od povjerenja prepisao mi je lijekove koji su mi olakšali oporavak. Dana 6. studenoga, dok sam pokušavao obnoviti svoju zalihu lijekova, primio sam zapanjujuću vijest da me tvrtka u kojoj sam bio zaposlen uklonila iz svoje evidencije i ukinula moje zdravstveno osiguranje.
Ivana se jasno sjeća tog događaja kao posljednje prijelomne točke.
U tom sam trenutku dosegla točku sloma. Nekontrolirane suze tekle su iz mene, oslobađajući sve suspregnute emocije. Do tada sam potiskivala svoje osjećaje za dobrobit obitelji i dečka, ali došla sam do točke prijeloma. Pomisao na godinama čekanja na organ, suočavanje sa sve većim izazovima u svakodnevnom životu i nemogućnost da imam djecu teško su me opterećivali. Da stvar bude gora, nisam imao čak ni osiguranje koje bi pokrilo moje lijekove. Živo se sjećam intervencije moje majke, koja me fizički tresla, nagovarala me da nešto poduzmem i odem na Zavod riješiti problem s knjižicom.
Poziv koji spašava živote.
Dok je strpljivo čekala svoj red za šalterom, zvonjava telefona prekinula je tišinu.
Budući da sam bio okružen velikom grupom ljudi i primio poziv s nepoznatog broja, odlučio sam ne odgovoriti. Međutim, nakon što sam završio sa svojim trenutnim zadatkom, provjerio sam svoj telefon da vidim tko je zvao. Na moje iznenađenje, bio je to poziv koji su nebrojeni pojedinci željno iščekivali godinama. Pa ipak, evo me, samo tri tjedna u razdoblju čekanja. Liječnik mi je pružio ruku kako bi me obavijestio da je organ postao dostupan, onaj koji je savršeno usklađen sa svim potrebnim kriterijima. Shrvan od uzbuđenja, nisam mogao sasvim shvatiti detalje koje je iznijela, pa mi je ljubazno ponovila upute kamo ići, kada stići i što reći.
Po dolasku u Klinički centar Ivanu su dočekale još dvije kandidatkinje koje su strpljivo čekale uz nju.
Tiho, nijedna riječ među nama nije propuštena. Ja, tada najmlađi, sa samo 26 godina, našao sam se u društvu 50-godišnjaka.starica i 60-godišnjak iz Niša. Naše prizivanje temeljilo se na krvnoj grupi i hitnosti naše situacije. Otkriveno mi je da su me pozvali kao rezervu, u slučaju potrebe. Unatoč svom vanjskom izgledu normalnosti, bez vidljivih znakova nevolje, iznutra sam se osjećala kao olupina. Žena koja je bila u našoj pratnji trebala je dobiti organ, ali je zbog raznih komplikacija ocijenjena nesposobnom. Tada me liječnik nazvao “rezervnim igračem s klupe”, ušao sam da sudjelujem u utakmici života. Ove riječi dolazi od Ivane koja sada ponosno pripada Udruzi “Zajedno za novi život”.
Naznačila je da je imala osjećaj da će ići u teretanu.
Dok mladi ekonomist prepričava svoje iskustvo, živo se sjeća trenutka kada mu je medicinska sestra, koja mu je uzimala povijest bolesti, znakovito namignula. U tom trenutku osjetio je val optimizma. No, njegovo oduševljenje brzo je splasnulo kada je saznao da će krenuti u teretanu, potpuno svjestan da će dvoje ljudi otići s bolesnim organima. Ekonomistova obitelj sjedila je u obližnjem kafiću, a pridružile su joj se i obitelji ove dvije osobe, napeto iščekujući rasplet. Atmosfera je bila jeziva, a te trenutke ekonomist opisuje kao nevjerojatno izazovne.
Kako bi se opustila i brzo utonula u san, Ivana se uputila u dvoranu u kojoj se puštala pjesma koju je željela.
Nakon što se jednog jutra probudila i zatekla sve na svom mjestu, Ivanin život se samo 10 dana kasnije neočekivano preokrenuo. U početku u stanju šoka, vjerovala je da će morati izdržati dugo čekanje, koje bi moglo potrajati mjesecima ili čak godinama, budući da je u Srbiji neuobičajeno primiti transplantaciju organa u roku od nekoliko tjedana. Spremna prikupiti sredstva i potražiti liječenje u inozemstvu, Ivanina liječnica odvratila je takve mjere i pozvala je na strpljenje. Ovaj se savjet na kraju pokazao plodonosnim, poštedivši Ivanu potrebe da putuje u inozemstvo u potrazi za novim organom. Međutim, sada će se morati podvrgnuti doživotnoj imunosupresivnoj terapiji kako bi održala funkcionalnost presađenog organa u svom tijelu.
Ivanine šanse da postane majka činile su se nemogućima zbog bolesne jetre, no nakon uspješne transplantacije mogućnost uspješnih trudnoća i poroda postala je izuzetan podvig.
Prikladno i lako prepoznatljivo ime za žensko dijete.
Primarni motiv za moju odluku da se podvrgnem transplantaciji bila je moja želja da postanem majka. Obaviještena sam da bez novog organa zbog mog prethodnog stanja ne bih mogla preživjeti trudnoću. Iako porođaj uvijek nosi rizike, sada se osjećam vitalno, dobro se brinem o sebi i imam pozitivan stav, iako je strah ostao u pozadini. Prije začeća obavijestila sam svoje liječnike o svojim planovima i, slijedeći njihov savjet, prekinula sam sve lijekove osim jednog koji je bio nužan. Moju trudnoću pomno vodi liječnik koji je posebno oprezan zbog jedinstvene okolnosti da sam prva trudnica koja je prošla transplantaciju. Ipak, ostajem optimist da će sve proći glatko. O specifičnostima poroda, hoće li biti prirodan ili carskim rezom, još se ne govori. S obzirom da sam prethodno imala operaciju abdomena tijekom transplantacije, uz eventualni drugi carski rez dolazi u obzir prirodni porod. Ovu informaciju Ivana sa smiješkom dijeli.
Ivana je nakon konzultacija s liječnikom otkrila da čeka djevojčicu, a ime je svojoj malenoj princezi već godinama unaprijed odabrala.
Nakon operacije prošlo je neko vrijeme prije nego što su me nazvale majka i sestra mlade djevojke koja mi je 2018. godine velikodušno donirala svoju jetru. Zvala se Sofija, a tragično je preminula s nepunih 15 godina. zbog konzumiranja ecstasyja koji je štetno djelovao na njezin mozak. Od tog kobnog dana održavam vezu s njezinom obitelji, a čim sam otkrila da sam trudna, odmah sam s njima podijelila vijest. U tom sam trenutku jasno dao do znanja da će, ako budem imao kćer, ona nedvojbeno nositi ime Sofia. Ova odluka je donesena u dogovoru sa suprugom, koji mi je bio dečko u vrijeme transplantacije, jer svoj život dugujem Sofiji”, ističe Ivana.
Ističemo da u Srbiji trenutno ima oko 2.000 pacijenata koji željno iščekuju presađivanje organa koji mogu spasiti život, a nažalost nema dostupnih podataka o broju preminulih osoba kojima transplantacija nije uspjela.
