U razdoblju bivše Jugoslavije glavni slogan je naravno bio život u slozi, a etničke grupe i nazivi uopće nisu postojali. Nažalost, nacionalizam se počeo javljati krajem 1980-ih, a nažalost počeli su i ratovi na prostoru bivšeg Balkana. Što je najgore, još uvijek vučemo rep tog razdoblja.
U to vrijeme naš međuvjerski odnos bio je vrlo opasna stvar, a priča koja je uslijedila u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, definitivno nikoga nije ostavila ravnodušnim. Boško Brkić, Srbin, i Admira Isić, Muslimanka, pokušali su 1993. godine pobjeći iz Sarajeva u stranu zemlju gdje su se mogli vjenčati, gdje im ne bi čitali imena i prezimena.
No, tek što su htjeli pobjeći, snajper na vrbi ih je pokosio, te su zajedno umrli u mladosti. Upoznali su se na Olimpijadi 1984. godine, a Bosco je zbog nje ostao u Sarajevu, a ona zbog njega. Oboje su imali 25 godina kada su umrli, a tog dana je postignuto primirje, međutim, jedna osoba nije pristala na primirje i prekinula je svoju mladost.
Na mostu je prvo pogođen Boško, a nekoliko sekundi kasnije Admira je shvatila da nema snage popeti se do Boška i umrla mu je na rukama. Na mostu su ležali punih devet dana i sahranjeni su u Lukavici, ali su 1996. godine, na zahtjev Admirinih roditelja, njihovi posmrtni ostaci prebačeni na mezarje Raw u Sarajevu. Boscova majka se slaže.
