Na času matematike, učiteljica postavlja pitanje Perici:
– Perice, koliko je dva plus dva?
Perica, kao i obično, oslanja se na svoje prste kako bi došao do tačnog odgovora. Počne brojati prste, praveći mali račun na ruci i odgovori sigurnim tonom:
– Dva plus dva je četiri.
Učiteljica je zadovoljna odgovorom i nastavlja:
– Dobro, Perice, sada mi reci koliko je tri plus tri?
Perica, i dalje koristeći prste kao pomoćno sredstvo, ponovno počne brojati, prebacujući prste s jedne ruke na drugu. Nakon nekoliko sekundi, sa sigurnošću kaže:
– Tri plus tri je šest.
Učiteljica se nasmiješi, vidjevši da Perica dobro napreduje, ali želi da on malo više razmišlja bez fizičke pomoći prstiju. Stoga odluči da ga izazove:
– Sad mi reci koliko je pet plus pet, ali ovoga puta neću da te vidim da računaš na prste. Stavi ruke u džepove pantalona i da mi odgovoriš bez gledanja!
Perica se na trenutak zamisli, ali posluša učiteljicu, stavi ruke u džepove i pokušava brojati “u sebi”. Dok su mu ruke u džepovima, on pokušava brojati prstima kao što je i navikao, ali ovaj put ne može vidjeti tačno koliko prstiju broji. Nastane trenutak tišine dok Perica očigledno pokušava dokučiti rezultat. Nakon nekoliko sekundi, s ozbiljnim izrazom lica, odgovara:
– Pet plus pet je jedanaest.
Učiteljica se nasmije, kao i cijeli razred, shvatajući šta se dogodilo. Perica je, računajući prstima u džepovima, očigledno izgubio jedan prst u računanju i došao do pogrešnog rezultata. Ova simpatična situacija izaziva smijeh i pokazuje kako djeca često imaju kreativne metode rješavanja problema, ali i kako lako mogu upasti u malu “zamku” zbog svojih metoda.
No, šala sa Pericom ima i dublji sloj humora. Ona oslikava dječiji način razmišljanja i kako se mališani često oslanjaju na jednostavne, fizičke metode kako bi riješili matematičke zadatke. Perica je, kao i mnoga djeca, navikao koristiti svoje prste kao pomoćno sredstvo, jer mu to pomaže da vizualizuje brojeve. Međutim, kada mu je ta fizička podrška oduzeta, njegov sistem računanja se malo “pokvario”.
Perica se, u ovoj situaciji, zapravo suočava s dva izazova – prvo, mora računati bez prstiju, a drugo, mora prebrojati broj prstiju dok su mu ruke u džepovima, što je daleko teže nego kada su mu prsti ispred očiju. Ovo je simpatičan primjer kako djeca rješavaju probleme na svoje načine i kako kreativnost ponekad vodi do urnebesnih rezultata.
Učiteljica je mogla odmah ispraviti Pericu, ali se odlučuje nasmijati situaciji, jer zna da se kroz smijeh djeca često bolje sjećaju lekcija. Tako Perica, iako je napravio grešku, zapravo je uspio “naučiti lekciju” na način koji je bio i zabavan i poučan. U budućnosti, vjerovatno će biti pažljiviji kada bude računao, pogotovo kad mu učiteljica zatraži da ruke ne koristi kao pomoć.
Ova šala ne samo da je zabavna, već i pokazuje kako djeca razmišljaju i kako im kreativne metode mogu pomoći, ali ponekad i odvesti na pogrešan put. Kroz ovu priču, mnogi učenici mogu se prepoznati u Perici, jer su i sami prolazili kroz slične situacije u učionici, dok su pokušavali riješiti zadatke na svoj način.
