“Upravo se završila sezona branja pečuraka koje smo sestra, brat i ja sakupljali i sušili. Kada ne učimo, pomažemo mami oko kućnih poslova, a tati oko poljoprivrede”, rekla je ova vrijedna djevojčica, koja ima zaista neobično ime, Lutka i ima 12 godina, dok stoji ispred svoje stare i rurirane kuće koja je napravljena od blata. Odmah do Lutke sramežljivo stoje njeni brat i sestra Dušan (13) i Aleksandra (11). Oni su dočekali ljude iz humanitarne organizacije Srbi za Srbe i pokazali im svoju kuću. Tu je dugačka, pravougaona soba sa istrošenim pokućstvom, a ta prostorija je i kuhinja i dnevni boravak. Plafon je prepun krpljenih rupa, te se čini da će svakoga časa da popusti, i sve to izaziva nemir i strepnju, šta se može desiti u bliskoj budućnosti
Skroman i staložen, otac Zoran Rašković je dočekao svoje goste kako red nalaže, s arakijom. Dodao je kako poznaje i prati rad organizacije već nekoliko godina, te da je sretan da su i njegovu porodicu posjetili. otkrio je kako je su prije skoro 30 godina, roditelji ga poslali u Beograd na školovanje. Završio je građevinsku školu i radio na građevini dok firma nije propala. Zbog nedostatka posla, i zbog povrede kičme koju je zaradio na poslu, i zbog potrebe da se brine o svojim onemoćalim roditeljima, on se vratio na selo, te je radio na imanju, sjekao šumu, čuvao roditelje, a u susjednom selu je našao i suprugu Ivanu, a nakon toga su stigla i djeca:
” Kuća je građena negdje uoči Drugog svjetskog rata i trebalo je samo da bude pomoćni objekt, praktično štala. Imamo struju, tehničku vodu sam uveo proke nekog vremena, a vodu za piće uzimamo iz bunara. Krov je jednom maltene skroz pao, pa ga s vremena na vrijeme krpimo” – ispričao je Zoran o uslovima u kojima žive
Ostatak pročitajte OVDJE
