Nekada je u cijelom svijetu auto- stopiranje bilo veoma popularno i postojalo je neko pravilo, nepisano, da se stane stoperu, te da ga se poveze koliko se može, a danas se svi dobro zapitaju, zbog nesigurnih vremena u kojima živimo, da li stati stoperu ili ne. Mnogo je čudnih ljudi oko nas, i veliki je rizik danas primiti nepoznatu osobu u vozilo, a opet, na zapadu je sve to još koliko- toliko normalno

Tako sa vama dijelimo i priču izvjesnog Aleksandra iz Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, koji je svoje iskustvo podijelio i na društvenim mrežama, a priča govori o jednom auto- stoperu: ”Maločas kroz tmurni Karanovac na stanici kod Slapa prema centru, uočim zanimljivu starinu kako stopira. Nizak i prosjed, brko od pedeset i koju, sa značkom 16. krajiške brigade na jakni. Zaustavim vozilo.”

Dalje Aleksandar u svojoj priči kaže: ” Dokle zemljače, idem do vodovoda? – Može, hvala! Ja sam Zlatko Miletić Biba. – Ja sam Aleksandar. Upadaj. – Geometar u penziji, bio računaš haubičarima u VRS. – Znaš li mi ćaću možda, Radenko Branković, bio na haubicama? – Vuk?! Vučina?! Ti si sin od Vučine?!”– Tada su između njih dvojice krenule priče o nekim uspomenama, te su se obojica složila kako rat niko ne treba da doživi i da sa ratom ništa dobro ne bude:  “Auh, momče kako smo se mi napili kad si se ti rodio! Sjećam se da sam tada svirao gitaru a da je Vučina na kartonu od kutije cigara napisao pjesmu i preko Đakića je poslao ženi u Banjaluku. Imao sam to na VHS-u negdje. Sad imam nekoliko fotografija.”, reče stoper njemu.

Ostatak lijepe priče pronađite OVDJE

Oglasi - Advertisement

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here